Kratki dnevnik Noći svjedoka

Otkad je 2008. prvi put održano, ovo posebno bdjenje organizirano je u 29 različita grada, a 31 svjedok izložio je osobno svjedočanstvo iskustva progona u svojoj zemlji, pred ukupno više od 25 000 slušatelja.

Noć svjedoka osmišljena je u okviru francuskog ogranka zaklade Pomoć Crkvi u nevolji, čiji nam je predsjednik Marc Fromager pomogao da ga organiziramo na „našim“ prostorima, kako to obično formuliramo. Ti su se naši prostori ovaj put odnosili na Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Hrvatsku. Za ovaj prvi put četiri lokacije bile su izazov: Sarajevo, Kotor, Dubrovnik i Međugorje. Uz tihu glazbu i procesiju sa svijećama koje se pale ispred portreta ljudi koji su nasilnom smrću stradali iz mržnje prema vjeri prethodne godine, u ovom molitvenom bdjenju slušamo njihove kratke životopise te svjedočenja o surovoj stvarnosti koja izlažu osobe koje su osobno pretrpjele progone ili iz prve ruke govore o urušavanju vjerskih i ljudskih prava tamo odakle dolaze. Takva izvješća ne mogu se pročitati u medijima niti su dostupna očima javnosti. Nakon što prisustvuju ovom događaju, rijetki su oni koji s njega ne odlaze duboko dirnuti.

Sarajevo, 21. rujna 2018.

Postoji obrazac mučeništva koji se ponavlja kroz povijest, tog čina svjedočenja ljubavi za Boga do posljednjeg daha, odnosno po cijenu života, za nas često nepojmljiva. Riječ mučenik prijevod je grčke riječi „martys“ u izvornom značenju „svjedok“. Stoga se ovaj naš događaj i naziva Noć svjedoka.

Mučenik, iz bilo kojeg vremena i prostora, svjedoči za Krista svojim životom, nama preživjelima koji smo dužni pozorno i ponizno oslušnuti taj njegov smjeli čin poniranja u smrt kao što osluškujemo Isusovo biblijsko svjedočanstvo. Kao što se Isusova Muka opetovano prikazuje na liturgijskim slavljima, tako i muka ovih ljudi predstavlja presliku onoga što se Njemu događalo. Vječno podsjećanje na potpuno predanje i stapanje s božanskim, neprozirna tajna. Kad čitamo životopis blaženih drinskih mučenica, ne upitamo li se nije li njihovo slobodno prihvaćanje smrti ravno samoubojstvu, i zašto su jedna za drugom skočile kroz prozor da bi potom bile izbodene nožem do smrti? Ne, one nisu izabrale samoubojstvo koje je nijekanje  života nego dobrovoljnu mučeničku smrt  koja je njegovo prihvaćanje u vječnosti…

U samom središtu Sarajeva nalazi se katedrala Presvetog Srca Isusova, nacionalni kulturni spomenik BiH. Zdanje „od golog kamena“ u neogotičkom stilu ostaje simbol opstojnosti katoličanstva u ovom gradu jer je broj Hrvata (od kojih su većina katolika) u Sarajevu nakon posljednjeg rata prepolovljen, i sveo se na simboličnu brojku koja u službenim spisima varira. No, posezanje za statistikama uvijek je alarmantan znak stanja u kojem se određena zajednica nalazi. Ne bi se trebalo oslanjati na brojke nego na stoljetnu ukorijenjenost tih ljudi na ovim prostorima. Njihovo poništavanje, preseljavanje, prestrojavanje ili odstranjivanje, odnosno brisanje prljavom političkom gumicom opasna je metoda. Raznolikost bi trebala biti dragocjeno bogatstvo na koje se budno motri, a ne razlog za prezir.

Uostalom, na naše su bdjenje pozvani svi ljudi, bez obzira na vjersku pripadnost, uključujući i ateiste. U Siriji je smješten ekumenski samostan sestre Houde Fadoul, koja je jedan od naših svjedoka. Zajedno s još nekoliko drugih samostana osnovao ga je jedan isusovac, otac Paolo Dall’Oglio, čije ime čitamo na samom početku, u popisu onih koji su oteti i čija je sudbina još uvijek nepotvrđena. Svećenici i časne sestre taoci u svijetu:

Otac Paolo Dall’Oglio, otet u Siriji 2013.

Otac Gabriel Oyaka, otet u Nigeriji 2015.

Otac Jean-Pierre Ndulani, otac Anselme Wasikundi, otac Edmond Bamututé oteti 2012. i otac Pierre Akilimali i Charles Kipasa u srpnju 2017. u Demokratskoj Republici Kongo.

Sestra Gloria Cécilia Narvaez Argoty, oteta u Maliju u veljači 2017.

Proljetni opis samostana smještena u sirijskoj pustinji nama može djelovati potpuno nestvarno, a ako u njega povjerujemo, tek futuristički za zemlju u kojoj živimo:

„…Dolaskom proljeća, dolinu našeg samostana prekrila je čarobna crvena haljina od maka, a prvi put nakon dugih ratnih godina doživjeli smo neopisivu radost gledati kako se put prema samostanu puni kretanjem, zbog prisutnosti brojnih obitelji iz Nebeka koje su nam došle u posjet. Svakog petka primamo stotine posjetitelja. Velika je radost vidjeti kako se kršćanske i muslimanske obitelji zajedno uspinju da bi primili blagoslov ovog svetog mjesta! Velika je utjeha primiti u posjet mlade muslimane iz Nebeka koji dolaze pokazati „njihov“ samostan svojim kršćanskim prijateljima iz drugih krajeva! Silno je dirljivo kada muslimani prilaze sestrama kako bi im povjerili svoje molitvene nakane! Taj izraz povjerenja u zagovornu ulogu redovnika i redovnica i priznavanje njihovog posebnog odnosa s Bogom duboko nas je dirnuo. To može izgledati idealistično, ali iskrenost, jednostavnost i vjerodostojnost tih ljudi za nas su izvor nade u bolju budućnost…“

Na sarajevskom aerodromu dočekujemo sve naše goste – svjedoke tamo gdje su manjina, kao i katolici u Sarajevu, odnosno dijelovima Bosne i Hercegovine – spomenutu sestru Houdu Fadoul iz Sirije i oca Kirilla Gorbunova iz Rusije. Budući da se radi o prvoj Noći svjedoka na ovim prostorima, u toj ulozi nastupa i Marc Fromager iz Francuske kao predsjednik francuskog ogranka zaklade Pomoć Crkvi u nevolji.
Nakon misnog slavlja koje predvodi kardinal Vinko Puljić, ulazimo u Noć bdjenja za sve progonjene kršćane. Čita se najnoviji martirologij iz 2017., popis mučenika koji se objavljuje svake godine. Radi se o svećenicima i laicima koji su ubijeni zato što su u času smrti odbili odreći se Krista. Moli se i za otete taoce čija sudbina još nije potvrđena. Prisutnima se dijele sličice mučenika na poleđini kojih se nalazi lijepa Molitva za mučenike kojom bdjenje završava. Od ulaznih vrata prema oltaru svećenici i laici nose triptihe, po tri slike mučenika čije skicirane životne priče s okolnostima stradanja slušamo:

Otac Samaan Shehata

51 godina, izboden nožem od strane islamskog terorista 12. listopada 2017. u Kairu, Egipat. Koptski pravoslavni arhirej iz crkve svetog Julija od Aqfahsa u Gornjem Egiptu bio je u posjetu glavnom gradu u društvu još jednog koptskog svećenika, oca Baymana Moftaha, koji je također ranjen. Njihov je napadač priznao da se na njih namjerio čim ih je vidio obučene u odijela koptskih redovnika.

29 koptskih vjernika ubijeno u Minyi u Egiptu

tijekom napada na njihov autobus 26. svibnja 2017., dok su putovali na hodočašće u samostan svetoga Samuela. Vojnici Islamske države prisilili su ih da izađu iz autobusa, zahtijevali da se odreknu svoje kršćanske vjere i prihvate islam. Jedan po jedan, svi su odbili. Među njima je bilo djece koja su hrabro odbila odreći se Krista.

44 osobe ubijene u dva napada u Egiptu 

9. travnja 2017., na Cvjetnicu, u gradu Tanti na sjeveru Kaira a potom u Aleksandriji, u crkvi svetog Marka gdje je misi prisustvovao koptski papa Tawadros II.
Islamska je država preuzela odgovornost za ove bombaške napade, potvrdivši svoju odlučnost da nastavi s napadima protiv „svakog nevjernika ili apostata u Egiptu i šire“.  Papa Franjo koji je nekoliko tjedana poslije posjetio Egipat, izrazio je duboku sućut „koptskoj Crkvi i cijelom dragom egipatskom narodu“.

Sestra Ruvadiki Kamundiya 

49 godina, silovana i ubijena 22. listopada 2017. u Mutoku, na istoku Zimbabvea, dok je boravila u svetištu Svetog Križa. Redovnica je bila učiteljica Hartmann House u Harareu. Boravila je u Mutoku radi pripreme školskog putovanja planirana za nekoliko dana poslije.

Otac Evans Juma Oduor 

35 godina, pronađen bez svijesti 22. listopada 2017. u Muhoroniju na zapadu Kenije s ozljedom glave. Nakon što je prebačen u bolnicu, otac Evans je preminuo nekoliko sati poslije, a da nije došao svijesti. Spaljeni ostaci njegova automobila pronađeni su 5 km dalje. Ovaj župnik u župi Sigomore, u nadbiskupiji Kisumu, javno je branio Luo, etničku skupinu koju progoni vlast.

Slike se polažu ispred oltara i pale se svijeće. Lica stradalih mučenika prikazuju se i na projektoru. Meditacija i tiha glazba. Tako je bdjenje osmišljeno i tako se odvija.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika je prostor oko katedrale proglasila zaštićenim, kao i katedralu, ali tek u fizičkom smislu. Ne mogu se dizati višekatnice, zaklanjati pogled ili mijenjati izgled građevina. No, u ovom slučaju to gubi na važnosti jer u jednom trenutku naglo i prodorno kroz vrata dopiru zvukovi žive glazbe koja odzvanja na trgu ispred katedrale. Nesklad između onoga što se događa unutar i izvan zidina katedrale nerazmjeran je i narušava dostojanstvo zbivanja.

Tek u tom trenutku mi, pridošli sa strane, možemo naslutiti koliko može biti ponižavajuće biti zaglušena manjina u nekoj sredini. Upravo se protiv toga papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji ustrajno zalaže. Religija koja je dominantna u Sarajevu jeste islam, ali trebali bismo se samo prisjetiti da u se u središtu grada ne nalazi džamija nego jedna rimokatolička katedrala. Dovoljan razlog za status ponosnog sugovornika u mogućem međureligijskom dijalogu i u svakodnevnom susjedskom razgovoru.

No, međureligijski dijalog nije izvediv na takav način. Dirljivi govor kardinala Puljića i izlaganje naših svjedoka o uvjetima u kojima kršćani žive tamo gdje su manjina s jedne strane, i preglasna glazba bez „teme i ideje“ na trgu ispred katedrale s druge strane nisu na tragu dijaloga. Može li Sarajevo biti „europski Jeruzalem“, kakvim ga je priželjkivao papa Franjo 2015. na stadionu Koševo? Toj definiciji naša ekumenska udruga za ozdravljenje čovječanstva Maranatha, kao i papinska zaklada Pomoć Crkvi u nevolji svakako teže. Humano jedinstvo kroz očuvanje različitosti jedina je razumna opcija.

Kada je Maranatha 2016. organizirala hodočasničko putovanje s međureligijskim susretima u Bosni i Hercegovini, za ideju vodilju smo uzeli rečenicu: „Budući da je Sarajevo bio početna točka Prvoga svjetskog rata, priželjkujemo da postane početna točka svjetskog mira!“ Koliko god zvučalo idealistično, netko bi se trebao oduprijeti utvarama koje nam zamračuju vidik i urušavaju tlo pod nogama, pretvarajući nas u bezimene i nijeme lutke na koncu koje možda priželjkuju biti i slijepe i gluhe, pri tome zaboravljajući da Bog ipak liječi svaki oblik slabosti. Čovjek je cjelovit samo kroz ostvarenje lepeze svojih identiteta koji se nadograđuju jedan na drugi, a ne njihovo ironično nijekanje.

Odlazimo iz Sarajeva sa željom da uistinu postane ono što bi trebao biti i što se u njemu moglo naslutiti prije ratnih razaranja: novi Jeruzalem.

Kotor, 22. rujna 2018.

U središtu Kotora nalazi se katedrala svetog Tripuna, na čijem je pročelju uklesana godina izgradnje – 1166., jedna od najstarijih u Europi. U IX. je stoljeću jedan kotorski građanin od mletačkih trgovaca otkupio relikvije svetog Tripuna, te financirao izgradnju prvotne crkve. Pri ulasku u katedralu dojmljivo je znati da se već 12 stoljeća u njoj nalaze relikvije sveca kojem je odrubljena glava zato što se pred rimskim vlastima izjasnio kršćaninom. Još jedna priča o mučeništvu, uz one koje čitamo:

Otac Syriacus Onunkwo

46 godina, otet i ugušen 1. rujna 2017. u državi Imo na jugu Nigerije dok je putovao u svoj rodni grad kako bi prisustvovao pogrebu svojeg oca. Njegov su automobil zaustavili naoružani ljudi koji su se nadali da će dobiti otkupninu od Crkve u zamjenu za njegovu slobodu.

Otac Joaquin Hernandez Sifuentes 

43 godine. Nakon što je otet 3. siječnja 2017., njegovo je tijelo pronađeno 10 dana kasnije u pustinji nedaleko od Saltilla u državi Coahuili u Meksiku. Kao svećenik u župi Presvetoga Srca Isusova, otac Joaquin je uvijek prosvjedovao protiv nasilja vezana uz trgovinu drogom koja je vrlo raširena u ovoj pokrajini. Biskup biskupije Saltillo osudio je ubojstvo riječima : „Živimo u razrušenoj okolini, u slomljenom društvu, a svećenici ne žive u skloništu.“

Otac Felipe Carrillo Altamirano

53 godina, ubijen vatrenim oružjem 26. ožujka 2017. u El Nayaru na zapadu Meksika, dok je upravo slavio nedjeljnu misu. Nadbiskup Guadalajare, kardinal Francisco Robles Ortega, odmah je iskazao ogorčenost „zato što je katolički svećenik opet bio meta zločina“. Otac Felipe je zaređen 1989. i bio je odgovoran za mjesnu pastoralnu skrb u Serrani.

Otac José Miguel Machorro

55 godina, izboden od strane jednog čovjeka dok je upravo slavio misu u katedrali u Meksiku 15. svibnja 2017. Otac je napadnut ispred oltara, još uvijek ukrašen svojim liturgijskim ornamentima. Ozljedama je podlegao tri mjeseca poslije.

Otac Luis Lopez Villa

71 godina, pronađen zavezan i izboden u svojem župnom dvoru u Los Reyesu, u državi Meksiko u Meksiku, 6. srpnja 2017. Meksička biskupska konferencija osudila je zločin i val nasilja koji se širi na svećenike i redovnike ove zemlje. Otac Luis je 20. ubijeni svećenik u Meksiku u pet godina. Ova zemlja ostaje najopasnija zemlja na svijetu za svećenike.

Katedrala je puna i, bez obzira na to što su Hrvati u Crnoj Gori nacionalna manjina, a ne konstitutivni narod kao u BiH, ljudi su opušteni, znatiželjni i s velikim zanimanjem iščekuju početak bdjenja. Ne trebamo poticati okupljene da pale svijeće ispred slika mučenika jer nam oni sami prilaze. Mons. biskup Ilija Janjić predvodi misno slavlje.

Otac Kirill govori o položaju katolika u pravoslavnoj Rusiji. Najgore su doba kršćani proživjeli za vrijeme komunističke vladavine i brojke njihovih stradalnika su vrtoglave. Danas je drukčije, ali nedostatak poznavanja onoga „drugoga“ dovodi do tragikomičnih situacija gdje pravoslavni Rusi ulaze u raskošnu katedralu Bezgrješnog začeća Presvete Djevice Marije smještenu u središtu Moskve i pitaju nije li taj križ koji je tamo istaknut ipak pogrešno oblikovan. Još jedan primjer nerazumijevanja koje i nas tišti.

Kotor je predivan, drevni, gostoljubivi grad i osjeća se duh međusobnog poštivanja. Premda se vjerski i nacionalni identitet ne smiju poistovjećivati, jedan je nužno odrednica drugoga kao dio kolektivnog kulturnog pamćenja tamo gdje je društveno okruženje zatrovano.  Ozračje u Kotoru još nas više učvršćuje u uvjerenju da je posezanje za zloslutnim statističkim podacima uistinu očajnički potez koji se izvodi tamo gdje je s unaprijed smišljenom namjerom političke manipulacije prekinuta svaka mogućnost komunikacijske veze između pripadnika različitih naroda.

Taj turobni zaključak odnosi se na Hrvate koji su u BiH konstitutivni, ali paradoksalno svedeni i prisiljeni na obrambeni položaj manjine tamo gdje su ugroženi. Puno je takvih primjera na Bliskom istoku, primjerice, odakle nam sestra Houda Fadoul, poglavarica samostana/manastira sv. Mojsija Etiopljanina u Siriji prenosi obrazac uspjeha: ekumenska zajednica s izgrađenim odnosom povjerenja s muslimanskim susjedima. Sestre vode školu koju pohađa 120 djece, od čega samo njih šestero kršćanske.

Odlazimo iz Kotora s osjećajem zahvalnosti zbog toplog prijama i iskustva koje je nadmašilo naša očekivanja.

Dubrovnik, 23. rujna 2018.

Bez obzira na to što je smještena u središtu Straduna, crkva Male Braće izgrađena je tako da u nju ne dopire buka s prepune jezgre grada. Dubrovnik je omiljeno turističko odredište, i zbog velikog kulturnog nasljeđa, svoju slobodu teško može povratiti. Više je ne plaća kao u prošlosti nego upravo suprotno, sadašnju vrstu okupiranosti plaćaju mu ljudi koji ga posjećuju.

Crkva je prepuna, i bdjenje je unaprijed pomno organizirano. Misno slavlje predvodi dubrovački biskup mons. Mate Uzinić. Mladi Dubrovčani nose triptihe, pale svijeće ispred slika onih s kojima večeras okupljeni na neočekivan način osjećaju bliskost. Ovi ljudi, naime, odjednom prestaju biti anonimni likovi iz medijskih izvješća koja obično započinju riječima: „Danas je u tom i tom mjestu ubijen jedan (bezimeni) svećenik…“ Ostvaruju se pred našim osjetilima, dobivaju svoja imena i lica na velikim slikama, oživotvoruju se, suosjećamo i postajemo svjesni njihova stradanja.

Fra Diego Bedoya

35 godina, ubijen hladnim oružjem u svojem uredu 10. travnja 2017. u La Victoriji, na sjeveru Venezuele. Franjevac Bijelog križa kolumbijske nacionalnosti živio je u Venezueli više od 15 godina. Bio je odgovoran za prihvatni dom za starije osobe i djecu s teškoćama u razvoju. Poznavao je svoje ubojice, dva mladića kojima je redovito pomagao.

Otac Pedro Bezerra

49 godina, izboden u svojem župnom dvoru u Borboremi u Brazilu u noći s 23. na 24. kolovoza 2017. Otac koji se spremao proslaviti 24 godine svećeništva bio je na dužnosti u pastoralnom području Gospe od Karmela dvije godine, gdje je ostavio snažno svjedočanstvo vjere i društvenog zalaganja.

Otac Diomer Pérez

31 godina, ubijen na svoj rođendan u noći 27. srpnja 2017. u selu Puerto Valdivia u Kolumbiji. Zaređen 2012., ovaj je mladi svećenik bio vikar u župi Raudal, četvrti koju su često posjećivali borci gerile Nacionalne oslobodilačke vojske. Otac Pérez bio je u službi evangelizacije u svojoj župi. Msgr. Jorge Alberto Ossa Soto, koji ga je zaredio za svećenika, odao mu je počast zahvaljujući Bogu za dar njegova života koji je „žrtvovao u obavljanju svoje misije“.

Otac Abelardo Sánchez

41 godina, ubijen iz vatrenog oružja 3. listopada 2017. u Rionegru u Kolumbiji. Bio je svećenik 10 godina, a četiri je mjeseca radio u župi Cisneros u Antioquiji, na sjeverozapadu zemlje. Mjesni biskup, mons. Guillermo Orozco Montoya, na misi zadušnici pozvao je „sve vjernike na ujedinjenje u molitvi za mir i pomirenje među svima“.

Kratki životopisi tih mučenika čitaju se na obljetnice njihova stradanja. No, njihova se mučeništva nižu kroz vrijeme i prostor tvoreći cikličnu krunicu molitve za žrtve i njihove ubojice, kao podsjećanje na potrebu naše osobne predanosti. Ti su ljudi odabrani i izvršili su svoje poslanje, preuzevši na sebe patnje cijele zajednice i oblivši križ vlastitom krvlju. Neuništivo svjetlo poput lučica koje palimo pred njihovim slikama i koje nam pokazuje put. Stoga je potrebno prisjetiti se ne samo vremena ili prostora nego onoga što nas nadvisuje, jer za Boga su to ionako relativne kategorije koje gube svoju linearnost u sučeljavanju s Njegovim križem.

Ove godine, osim Pariza, Noć svjedoka održana je u drugim gradovima Francuske, Luksemburga i Italije. Nadahnuti ovom inicijativom, drugi uredi, poput onih u Španjolskoj, Nizozemskoj, Filipinima i Južnoj Koreji, organizirat će slične događaje kasnije ove godine.

Ovoj se rečenici napisanoj početkom godine, dakle, mogu pridodati još tri zemlje: Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Hrvatska, bez obzira na to što Pomoć Crkvi u nevolji nema svoj ured na ovim prostorima. To smatramo osobnim uspjehom i nastojat ćemo osvijestiti važnost ovog događaja te ga organizirati i sljedeće godine.

Međugorje, 24. rujna 2018.

Nadbiskup Henryk Hoser predvodi misno slavlje, i ako niste na vrijeme ušli u crkvu svetog Jakova, nemoguće joj je pristupiti. Svjetsko svetište, molitva na svim jezicima, najprikladniji i simbolikom prožet završetak našega putovanja. Na bdjenju nam se nadbiskup pridružuje, i prepuna mu dvorana svetog Ivana Pavla II. iskazuje dobrodošlicu burnim pljeskom.

Započinjemo s onim što smo možda trebali učiniti u svim gradovima u kojima smo bili, s poveznicom između svih mučenika, bez obzira kojem prostoru ili vremenu pripadaju. Naime, slike mučenika postavljat će se uz unaprijed postavljenu veliku sliku 66 hercegovačka franjevca ubijena tijekom II. svjetskog rata.

Kakva je poveznica između fra Marka Dragićevića iz Izbična, sestre Cecilije Grgić iz Presnača i oca Joaquína Hernándeza Sifuentesa iz sjevernog Meksika koji su živjeli u tri različita vremena na tri različita mjesta? Na prvi pogled, promatrano ograničenim ljudskim mjerilima prostora i vremena, nikakva. No, sve troje su u času smrti navršili 43 godine, imali su iste životne pozive, Marko je odveden od oltara nakon što mu je strgano misno odijelo, tijelo mu je bačeno u neku jamu i nikad pronađeno, tijelo oca Joaquina bačeno je u pustinju i pronađeno naknadno, a ostaci tijela sestre Cecilije pronađeni su u župnom stanu „u stanju pougljenja“. Sve troje su ubijeni nasilnom smrću iz mržnje prema vjeri. Misao vodilja s. Cecilije je glasila: ‘Oslanjajući se jedino na pomoć svoga Boga…’

U Međugorju je veliki broj stranih hodočasnika koji s pozornošću slušaju izlaganje svjedoka. Uz druge, pridružuje nam se mladić iz Izraela koji u više navrata pali svijeću ispred slika mučenika i potiče druge da to rade. To su dirljivi trenuci čija se snaga ne može pretočiti u riječi. Još jednom gledamo i slušamo:

Otac Adolphe Ntahondereye

preminuo 11. svibnja 2017., što je bila posljedica zlostavljanja koje je pretrpio za vrijeme otmice i zatočeništva u Burundiju. Bio je vikar župe svetog Franje Ksaverskoga u Gatumbi, zapadno od Bujumbure, glavnoga grada zemlje. Oca je iz zasjede otela skupina naoružanih ljudi 9. travnja, a u zatočeništvu je proveo 17 dana.

Otac Joseph Simoly

54 godina, napadnut 21. prosinca 2017. u Pétion-Villeu na Haitiju od strane tri naoružana čovjeka na motociklu. Kao stručnjak za marijansku doktrinu, otac je bio „nedjeljni vikar“ u župi Svetog Srca u Turgeauu. Bio je vrlo popularan u katoličkoj sredini u Port-au-Princeu. Posljednjih su godina na Haitiju ubijena tri misionara u sličnim okolnostima.

Napad u Quetti u Pakistanu

17. prosinca 2017. za vrijeme nedjeljne mise u metodističkoj crkvi na kojoj je bilo okupljeno više od 400 ljudi. Napad je tražila skupina Islamske države, a ostavio je najmanje osam mrtvih i 30 ranjenih. Kršćani predstavljaju oko 1, 6 % od 200 milijuna Pakistanaca, i kao svakodnevne žrtve diskriminacije žive u strahu od optužaba za bogohuljenje, često pogrešno korištenih protiv manjina za rješavanje osobnih sukoba.

Otac Marcelito Paez

72 godina, žrtva napada iz zasjede na Filipinima 4. prosinca 2017., preminuo je nekoliko sati kasnije uslijed nanesenih ozljeda. Kao svećenik biskupije San José na otoku Luzon više od 30 godina, otac Marcelito je bio umirovljen ali nastavio je s pastoralnim i apostolskim radom. Bio je koordinator filipinskih Ruralnih misionara te osiguravao aktivnu kršćansku nazočnost u ruralnim sredinama.

Otac Lucien Njiva

46 godina, ubijen iz vatrenog oružja u napadu na svoj samostan u Ambendrani u noći s 22. na 23. travanj 2017. u Antsohihyju na Madagaskaru. Kapucin se ispriječio između napadača i mladog đakona koji je branio samostan. U zadnje se vrijeme u ovoj zemlji događaju brojni napadi na samostane ili katoličke crkve. Prema pisanjima lokalnog tiska, na samostane su u pet tjedana zabilježena četiri pljačkaška napada.

Večeras se, dakle, ovdje prisjećamo i hercegovačkih franjevaca, njih 66 koji su pogubljeni za vrijeme II. svjetskog rata. Spomenut ćemo i stradale u još svježem u sjećanju ratu iz ’90-ih, sedam svećenika i časnu sestru iz Banjolučke biskupije te dva svećenika iz samostana u Fojnici. Spona s današnjim mučenicima je životna dob u kojoj su ubijeni i dužnost koju su s predanošću obavljali u opasnim vremenima. Današnji i ondašnji mučenici su po svojoj dobi bili vršnjaci. Crte lica usporedive, halje u koje su odjeveni nepromijenjene. Okolnosti su uvijek slične, razjarenost zla pred dobrom koje se odbija odreći Krista. Zlo je kukavica i mora žurno djelovati, poput razularene gomile koja traži Isusovu smrt. Ono smjera uništavati ovdje i sada, i to ciljano, onoga koga sagleda kao najveću prijetnju. To ovdje i sada je 1941. u Goraždu, 1945. u Hercegovini, 1992. i 1995. u Banja Luci, 1993. u Fojnici i 2017. u Meksiku, Zimbabveu, Keniji ili Egiptu. Stoga im ne trebamo odavati počast samo na obljetnicu njihova stradanja nego koristiti svaku priliku da ih pobliže upoznamo i sa strahopoštovanjem osjetimo muku koju su preuzeli na sebe umjesto nas, i po čemu su ostali odabrani kao hrabriji svjedoci koji su u nekom trenutku na nekom mjestu iskoračili nad bezdan kako bi istinu svjedočili opet i zauvijek umjesto nas…

Marc Fromager daje panoramski pregled najkritičnijih točaka na našem planetu. Ne zaustavlja se samo na Bliskom istoku, za koji se može smatrati stručnjakom, nego nas vodi dalje, u Kinu i Južnu Ameriku. Ne živi u teškim okolnostima ili ratom opustošenim područjima, ali njima itekako svjedoči kao izaslanik Pomoći Crkvi u nevolji, postavljajući si teško pitanje: „Što bih ja učinio na mjestu tih ljudi koji imaju tri izbora: odreći se svoje vjere, umrijeti ili otići?“ Ovo je zbivanje također svojevrsna promocija njegove nagrađene knjige prevedene na hrvatski „Ratovi, nafta i radikalizam – istočni kršćani stjerani u stupicu“. Zahvalni smo Marcu Fromageru na vremenu, požrtvovanosti i angažmanu koji nam je s povjerenjem darovao ne bismo li započeli s prvom organizacijom ovog već tradicionalnog događaja, koji svake godine privlači sve više ljudi, u okviru zaklade Pomoć Crkvi u nevolji, koja se smatra omiljenom papinskom zakladom.

Pomoć Crkvi u nevolji je papinska zaklada koja je usredotočena na pružanje pomoći Crkvi svuda gdje su vjernici progonjeni, potlačeni ili u potrebi, pružanjem informacija, molitvom i konkretnim djelima. Utemeljena na Božić 1947. godine, Zaklada je postala papinska 2011. Svake godine odgovora na više od 5 000 zahtjeva za pomoć biskupa i vjerskih vođa u oko 140 zemalja: hitna pomoć za ljude koji bježe od progona, obrazovanje sjemeništaraca, tiskanje Biblije i vjerskih spisa, podrška svećenicima i vjerskim osobama u teškim okolnostima, izgradnja i obnova crkava i kapelica te emitiranje vjerskih programa i pomoć raseljenima.

Davorka Jurčević-Čerkez

2019-03-15T07:34:12+00:00

Il nostro sito Web utilizza i cookie. Utilizzando il nostro sito Web e accettando questa politica, acconsenti all'utilizzo dei cookie. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Vicino